Vanjski i unutarnji svijet konstantno i međusobno utječu jedan na drugoga, međusobno se isprepliću i tjeraju nas, jer smo ljudska bića, da se izrazimo i pokažemo da postojimo, i u prolaznosti vremena ostavimo trag. A sami sebi pokazujemo da je najbolji jezik kojim razmišljamo, razgovaramo i pišemo. U početku je to bila riječ i učinila nas je odgovornim za sebe i druge.
   

Važnost jezika proizlazi iz činjenice da ga pojedinac uči i koristi u zajednici s drugim ljudima i da je to najvažniji instrument za formiranje pojmova. I najbolje možemo izraziti svu tu ljepotu stvarnog svijeta, naše osjećaje i misli na našem materinskom jeziku. Bez njega bi još uvijek živjeli u špiljama i skrivali se od divljih životinja, bojeći se vlastitih sjena.
   Jezik nas je odvojio od ove neslavne sudbine i dao nam hrabrosti i moći pokazati tko smo, što smo i što se može očekivati ​​od nas. I pokazali smo mnogo i lijepog i ružanog. Od umjetnosti i znanosti, do ratova i razaranja, a sve kroz nečiji materinski jezik.
   Vjerojatno većina ljudi u svijetu danas bez teškoća određuje svoj materinji jezik, ali vrlo malo ljudi razmišlja o tome koje kriterije primjenjuje kada za neki jezik kaže da je to njegov materinji jezik.
   Laički, materinji jezik bi bio onaj jezik koji dijete prvo nauči ili jezik koji dijete najbolje zna, najbolje koristi, jezik s kojim se osoba identificira i kojim govori bez razmišljanja kako se kaže riječ koja treba da se upotrijebi u određenoj situaciji. Nerijetko bi njegov slobodni prijevod glasio ovako,
- Moj materinji jezik je jezik kojim govori moja majka, ali ne mora to biti baš majka, već bilo koja osoba koja mi je pjevala, tepala, pričala priče i bila uz mene kad i dok sam otkrivala svijet i još ništa pretjerano učeno nisam znala. A poslije su to bile tete u vrtiću, učitelji, profesori, knjige, filmovi, moji prijatelji i svi oni koje sam razumjela bez da sam morala istraživati ​​što su to htjeli mi kažu.
 

Kriteriji za utvrđivanje materinjeg jezika kažu da je materinski jezik- jezik na kojem mislimo, sanjamo i brojimo.
   Pošto sve te lijepe stvarčice možemo samo zahvaljujući tom prvom jeziku koji smo upili u sebe nakon puno pokušaja i pogrešaka, mi lijepo promatramo svijet i dalje učimo druge jezike baš preko tog, nama najdražeg i najrazumljivijeg jezika koji nas veže uz sve ono prvo što smo doživjeli kada smo došli na svijet okruženi pozornošću i ljubavlju. Pa tim jezikom su nam mame i tate, bake i djedovi pričali priče i polako nas uvodili u ono što smo danas, iako i drugi jezici kasnije mogu za nekoga postati isto tako važni ili još možda i važniji.
  Ali ovaj prvi, materinski jezik je onaj kojeg posebno trebamo njegovati, cijeniti i voljeti. On nas veže za sve ono od čega potječemo, čak i kad o tome ne razmišljamo, jer razmišljamo na njemu čak i kada lajkamo, sinamo, idemo na ivente, bajdvejamo i govorimo nekom da je cool.
   

Materinji jezik je neodvojivi dio nas i zato moramo čitati, slušati, gledati i vidjeti, pravilno govoriti i razmišljati baš na njemu, jer na njemu vrijedimo, s njim se rađamo i umiremo. S njim učimo druge jezike, a preko drugih jezika postajemo posve novi, što je već neka druga priča.

Aleksandar Kovačević, prof.